U mjesecu koji je pred nama iz tiska izlazi Dnevnik, prva od knjiga u kojima će, u sklopu višegodišnjega izdavačko-istraživačkog projekta Sabrana djela Blagoja Berse, biti objavljeni Bersini tekstovi: literarni, epistolarni, pedagoški i dnevnički. U stopu će ga slijediti Djela za klavir, prvo notno izdanje u nizu koji će obuhvatiti još i Bersina komorna, zborska, orkestralna i scenska djela. Riječ je, kao što naši čitatelji već znaju, o pothvatu što ga je još 2008. pokrenuo Hrvatski glazbeni zavod, a čiji će se prvi rezultati, nakon opsežnih i nadasve složenih pripremnih radova u kojima je sudjelovao velik broj istaknutih stručnjaka, sada moći predstaviti javnosti.

Namjera nam je tu važnu etapu u radu na ovom projektu uokviriti koncertima koji će Bersino stvaralaštvo prikazati u krugu nekih njegovih suvremenika, stvarnih ili hipotetskih suputnika u radnom ili životnom okruženju. Od onih koji su pripadali učenicima zajedničkoga nastavnika, do onih koji su činili nastavnički krug zajedničke škole. Zamisao je da se, ovako u okruženju, Bersina glazba doživi kao dio nekih većih i drukčije umreženih cjelina.

Jedna od najvažnijih je, nema sumnje, ona glazbenog Beča krajem 19. i početkom 20. stoljeća, razdoblja u kojemu je Beč i Bersino glavno životno i radno mjesto. Od bečkog Konzervatorija na kojemu studira od 1896. do 1899, do bečke Volksopere u kojoj se 1918. izvodi njegova opera Postolar od Delfta. Bersa studira kompoziciju kod Roberta Fuchsa, tipičnoga predstavnika građanskog romantizma, autora nadasve obljubljenih orkestralnih serenada i nejednako uspjelih simfonija, velikoga štovatelja Brahmsa i karizmatičnoga profesora teorije, harmonije i kontrapunkta koji je za 37 godina svog službovanja odgojio niz glasovitih skladatelja, od Huga Wolfa i Gustava Mahlera do Jana Sibeliusa.

Gustav Mahler (1860–1911) postao je đak bečkog Konzervatorija sa svega 15 godina. Nastavnici su mu bili, kao i Bersi, Robert Fuchs (harmonija i kompozicija) i Julius Epstein (klavir). Za vrijeme Bersina kasnijeg boravka u Beču Mahler je na vrhuncu skladateljsko- dirigentske i direktorske karijere i osobni kontakt dvojice skladatelja jedva da je bio moguć, premda Bersa pozorno sluša izvedbe Mahlerove glazbe. Od svih komornih skladbi koje Mahler piše za vrijeme studija – žanr kojemu se, kao što znamo, kasnije neće vraćati – ostaje sačuvan samo prvi stavak Klavirskog kvarteta u a-molu iz (vjerojatno) 1876. godine, djelo u kojemu Mahlerovi biografi prepoznaju prvenstveno Brahmsovu, Schumannovu i Schubertovu tradiciju.

Istoj tradiciji pripadaju i djela Alexandra Zemlinskog (1871–1942), kojima se, osim toga, pripisuje i (pre)jaki Wagnerov utjecaj. Premda svega dvije godine stariji od Berse, Zemlinsky je studij kod istoga Roberta Fuchsa završio čak šest godina prije Bersina dolaska u Beč i vrlo se brzo afirmirao kao operetni dirigent prvo na Karlovom kazalištu u Beču, a potom i na Volksoperi i neobično je da ga, barem u tom svojstvu, Bersin Dnevnik ne spominje. Premda svojedobno hvaljen, na zanimanje šire javnosti skladatelj Zemlinsky nailazi tek posljednjih tridesetak godina, prvenstveno scenskim djelima i gudačkim kvartetima. Prvi od njih, op. 4 u A-duru (1898) nastao je dvije godine nakon Bersina prvog skladateljskog pokušaja za isti sastav.

Ovako okružena ranim opusima Mahlera i Zemlinskog, Bersina će glazba, na koncertu koji ovime najavljujemo, ponekom ranom komornom minijaturom, solo pjesmama sa početka zrelog bečkog razdoblja i klavirskim djelima nastalima po Bersinu povratku u Zagreb, nastojati svjedočiti o svom umjetničkom i povijesnom integritetu, te o pripadništvu istim krugovima tradicije, utjecaja i škola koji čine jezgru europske glazbene kulture 20. stoljeća.

Eva Sedak